Svijet se ponekad smanji kao i njegove oci.
..patuljasto zasija laz kao jabuka iz staklenika a to ne grizem!
Sklopim prste, preklopim ruke,
u daljini umjesto snijega ptice padaju,
nicice lijezu po asfaltu ispod nestalih gnijezda,
ispod zime se sakriju, ispod leda gdje tuljani zive..
ispod deke promole perjasta krila umjesto kljuna,
svuda ih nadjem!
Promrzle,
ljepljive,
mrkle.
Ne znam dan i godinu kada su tuge napustile copor i odmetnule se.. Rasijale po svijetu kao krompir po majkinoj njivi. Nicale ko maslacci, ni da se prodaju ni da se kupe. Uselile gdje htjele, u vatru u kucu, u oci ljudske u oci djecije, u stabla, u ona gnijezda pa su se ptice morale dici do neba pa onda umjesto snijega padale, u prste u smijeh..
Isto tako ne sjecam se dana i mjeseca kad ih deratizacijom iskorijenise kao miseve, ali je bilo, to je jedna od onih s koljena na koljeno, uglavnom se nekad negdje desilo.. Tako su ih istrijebili. Sve tuge!
Ostale su samo neke noci duze, neke noci krace.
Ostao je eho da se prolama izmedju kosmosa sudarajuci svjetove pomirene sudbinom.
Nije mi pozelio laku noc,
a ja odavno odrasla..
Prerasla svaku samocu.
..odavno naucila zivjeti bez toga -
elem, i s' njim 'na zapadu nista novo'
Poljubim sina, sapnem laku noc Teddy,
pomislim -
Zivot je najljepsi san...