Gubiš me
u vrijeme i nevrijeme..
Raspi kosti i prste umočene u nas
i iskradi se –
da umiremo ko ‘nejedini’,
ko izmučeni vojnici što ‘ne propjevaše’..
Znaš –
ljeto je u mojoj duši,
starac što mi je prišao da pripali cigaretu
nasmijao se, gorko,
i ja njemu, ono ljetnje – vedro.
Kaze, ‘e moje dijete..’- i ode.
Niz ulicu.
Šta znam, Sunce je bilo i pisalo se o onoj rodi što dolijeće
svake godine svojoj dragoj
Nisam ga više vidjela..
Ne sjećam se dugih pogleda
prestalo je to,
u magli kad si popravljao farove.
..kad si popravljao i sve druge kvarove
nebitne,.. Sasvim nevazne…
Sutra idem bratu u posjetu. Nismo se vidjeli tri mjeseca.. Kako se osjećam? Ne znam, niko me to još nije pitao – ne pitam se ni ja..
Sretno i pozdravi brata 🙂
Ipak, da pitam: kako se osjećaš?
Ili će već biti kasno za odgovor. Možda da nam preneseš osjećaj poslije.
(zanimljivo kako ova posjeta dođe u prvi plan od pjesme, hm…)
rodjeni hvala puno 🙂
Sad se osjećam predivno qalb, u vezi susreta i svega, on je dobro što je najvaznije 🙂 P.S. pjesme su samo sporedni filteri mojih mračnjaka 🙂
drago moje biće, razveseli me svaki put kad se interesuješ, šaljem ti veliki zagrljaj…
I kako si prosla ? 🙂
Bolje od očekivanog 🙂
Sretna pa hajd 😀
Nice
Sta ste rucali ? 🙂
Pa bilo je.. svega po malo 🙂