Uspio je.. Ovaj put je srušio sve. Dostojanstvo (svoje naravno), one dvije godine izmedju nas, ljubav.. Pobjednik koji uvijek gubi..! Umorna, prazna, poluslomljena.. Nije to više ni patetika, niti tuga – samo se pitam..! Onako, kad čovjek prodje ono ‘Svaka škola se plača..’ pa zastane sam sa sobom da posloži kockice, pa se bacaka kao riba na suhom gdje je zapelo, ko je kriv, da li moglo… E tu sam. Ta sam.
Strašno..! Čahura..!
Koliko neprospavanih noći, koliko laži, koliko bitaka..?
Je li vrijedilo..?
Klasika..? Škola za zavodjenje. Smiješan li si dragi moj. Prepoznam ti usne kad se krive ulijevo. Prepoznajem ti lice iza tudjeg imena. Boju osmijeha okićenog razvratom – sve znam..! Samo ne znam zašto. Kada se prestanem pitati, a i ne pitam se više, samo će se kazati. Ja to mili već odavno pratim 🙂 Plastiku tvog srca (da je barem ugradjeno znala bih gdje da gadjam). Opet ja, takva.. I svi onakvi kakvi jesmo.. U svojim strahovima, u svojim svjetovima, u svojim radostima.
Pokušala sam te ukrasti sinoć, sebi – i nisam mogla. Sve druge i svi drugi su mi bježali pod prstima.. Kao smiju se i smiješ se i onda ja u tome kao one zlostavljane žene što uvijek pravdaju i traže krivicu u sebi – Patologija..!
Gdje sam to zalutala bila?
Proći će..! Sve prodje!
Razlomimo se u spajanju, u vjerovanju, u želji da je sve kako treba – i na koncu,
kad sve to nije kako treba, tonemo..! U beskraj pitanja, u nadu da će biti bolje jednom kad sve zaboravim..!
..a voljela sam, nije da nisam, valjda je to ‘TO’ sljepilo…
