Bez cenzure

Dozvolila sam da mi od života napravi krletku.. Da mi u zdjelice sipa laži kao iz rukava i da žmirim – sita, a gladna..

Nisam ljuta.. S tim sam raskrstila. Bole neistine.. Da sam otišla onda, ostala bih uvijek u zabludi da sam bila voljena. Vjerovala bih u privid ljubavi. Kako Bog da da se poslože sve kockice u glavi, da i najsitniji detalj i nejasnoća postanu kristalno jasni.. Da, bio je u pravu, ja sam kriva jer je pao, a morao je pasti da bi bio sa mnom – da bi se prisilio na toliku pozornicu od života..! Da ja sam kriva. Osjetim se ponekad kao Natasha Campus.. Ono kad žalite svog dželata. Kad mu upoznate sva lica i ostanete zgroženi i polomljeni, ostanete u šoku realnosti u kojoj zaista on živi.
Iskorištena, da bi on imao privid normalnog života.
Iskorištena, u svim segmentima..
Bolna…

I onda, zagrlim život – sve prijatelje koji uvijek ostaju sa mnom i sa kojima uvijek ostajem ja.. Tu su! Tihi i moji.. Hoću ispočetka. Našla novi stan.. Ko kaže da život ne može biti lijep? Da se čovjek i srijedom ne može zaljubiti, upoznati jedan osmijeh lud i iskren..!
Sunce.. moja duša od djeteta i ja, dobićemo cuku za koji dan, garavog i kuštravog.. Pobijedili smo svaki put, čak i ovaj..!

5 komentara

Komentariši