Od jutros miriše na lijepo, na odsanjano nekada u drugim glavama, u tuđim snovima.. Od jutros osluškujem vapaje promrzlih usana. Lijepi se jesen po asfaltu.. šumi lišće i sjeta iz nepročitanih romana, i voda tek prokuhala za nekoga negdje… – Hoćeš li me voljeti i sutra? – ne upitah ga. – I kada prođe sutra…..
..Ti si moje srce, moj svijeet, moje sve,.. i oblak i sunce si moje, i ormar.. i odjeća, i mjesec, i srce si ti moje i biciklo, i milk šnita, i sve si moje,.. volim te najviše na svijetu… Nakon toga je zaspao. Ponovila sam mu isto i dodala još više. Nije bilo zvučno kao…
Uvijek biram prave puteve.. Moj prijatelj kaže da ih ustvari ne biram ja – davno su izabrani za mene. Vidim onako kako gledam.. Vjerujem u to što je rekao. Koliko bi se moja lakovjernost znala nositi sa svakidašnjicom? .. Sa krivim ili pravim pozivima. Moje znanje u odnosu na vanjsko.. smijem li reći škrto, minijaturno…..
Ranjivost .. Koliko imamo prava zadirati kandžama u kožom presvučeno tijelo, mišiće.. Ne činim to nikada – osmijeh je oružje za ‘ludost’. Unakrsnu. Proganja li pjesnik pjesmu?.. Ili ona njega? Struji beznađe u rovovima tmine, da ugasit se ugaslo ne može. Kažnjava strah od neispunjenosti.. Kao nametnut odrastanjem. Ali nije! Dopustiti sve, ispitujući granice strpljivosti…
Raspust niz mahalu.. Danas sam i ja protrčkarala sa njim. Sada je vrijeme za ono odgovorno u nama, budjenje velikog mede iz zimskog sna 🙂 … U radno naježena zimska jutra. Sakupim pokoju mudrost u prolazu, u klupi, na dječijem vrtuljku.. posvuda razasute onako – kristalno jasne.. Svijet čudnovatošću kao preplavljen. Tolikom, da je još jedino…
Mekani dani.. Rekao bi maleni dječak kome je sve umjereno uvijek mekano – i nikako drugačije. U mrklini bi nekako i ponekad da im izmigoljim.. U ruke vjetrove da pohvatam, u kiše se preodjenem.. Da srce sluti šta mu se nudi – koliko ljepote u maslačku žutom.. Svega bi ponekad htjelo, i ničega sito iznemoglo….
Kome bih o njemu? U cjelosti. Naučila sam rasuti osjećanja, pustiti ih u parkove, klupe, pod vedro nebo, u ćorsokake, u lijepe uši, pod suncobrane, baštama ih prošetati, ukoričiti ih, otisnuti niz rijeke, i tako ih samo.. samo pustiti. Lakše je. Podnošljivije. Nema tuge, niti paćeništva. Usidre se ona opet negdje, vise kao freske i…
Koliko procitah blogova sinoc – kao nikada do sada.. Ili nekada tek ponekada. Ne mnogo. Dovoljno da me na pocetku oduševe 🙂 a onda skliznu u pretince dosade i slicnosti i kao rastočiše se u "pa koga to više interesuje" .. "A nemoj…topla voda".. "..bolje da si tri mačeta nahranila.." Ali nije do blogova, tek…
BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN Uz najljepse zelje… Mir Istina Radost Milost Ljubav Dobrota Ljepota Sreca Zdravlje Uspjeh
Neobično da sam ovdje, kao zalutala u slova prstima vajanim.. Bez pera, bez tinte. Ne znam ni ko bi ih htio takve.. te riječi što hoće da se kažu. Pitam se kome? Moje su od vajkada znale za hartiju i ladice, fioke prave pravcate. Za usne. Za osjetiti slast niz strast.. Dok klizeći niz bradu,…